Kada sam počela da čitam tekstove na temu nove svesti i zakona privlačenja
lajkovala sam što je moguće više fejzbuk strana ne bih li u što kraćem
vremenskom periodu postala mudra i pametna.
Naravno sve što je novo i sveže privuče pažnju, međutim desi se tako da se
čovek prejede posle hrono dijete za koju se nadao da je rešenje životnih
problema. I dok tiho vari već petu sarmu na slavi shvata da njegov život i nema
baš poentu. Onda se desi da neko sasvim slučajno sa te iste slave uzbuđeno
govori o hrono dijeti; toliko uzbuđeno da moraš pojesti još jednu sarmu. Pitaš
se na kraju da li si lud što se nisi i ti toliko palio sa početka ili što si se
upalio, pa ugasio vremenom ili je prosto došao trenutak da odeš i pogledaš
zvezde granda.
Hrono ishrana je ovde primer razvoja nove svesti, ali ne kao koncepta i
filozofije već pozera kojima je cilj da promovišu svoju knjišku seminarsku
mudrost. Negde sam videla da je za uspešan razvoj čoveka potrebno da od nekoga
uči, da sa nekim sarađuje i da nekoga podučava, na taj način se ostvaruje
razmena iskustva na svim nivoima i ličnosti i individua koje sarađuju. Međutim
danas je mnogo učitelja, a malo učenika. Ne zato što ne žele da uče, već zato
što misle da najbolje znaju.
Pre nekih mesec dana slučajno (da li) pogledam komentar jednog mlađanog ,,ratnika
zakona privlačenja” u
kojem on na sve pohvale starijeg mu kolege o iskustvu i prednostima što mlad
svet iznosi svoje ideje konstatuje da bez obzira na mladost i godine, bitno je
ono što si iskusio i što si doživeo. Od tolike pohvale pojašnjava se šta to
znači mladost i iskustvo. Gari, jedino što si ti iskusio je slab internet. Sedi,
jedan ili 100€, pet.
Da se razumemo ja sam već samim nazivom ovog teksta van svih granica
vorteksa, toliko sam van granica da mi treba pasoš.
Suština priče je da nova svest traži istraživanje, što znači da s početka
može dati blaži psihički poremećaj u narodu poznat kao ,,popala” na sve moguće
sadržaje ove filozofije. Kad to krene da se preliva onda će osoba nametati
svoju pozitivu svima pa i kasirki u univeru. Nisam uhodila kasirku, ali
prijatelje verovatno jesam iako sam se zaista trudila da to ne liči kao na
Molderova iskustva o vanzemaljcima.
Nakon nekog vremena desi se da te sasvim slučajno otera u *urac neko ko
veruje u Boga na primer ili šta više, ne veruje ni u koga osim u Matijević
paštetu od deset dinara; tada sve lađe potonu i prođe brzi voz ili što bi
Bajaga rekao, VOZ.
I dalje se držim ovih stvari, jer za mene je bilo divno iskustvo i još uvek
jeste, funkcionisanje ljudskog mozga, i koliko je misao sama po sebi opasna ako
je ne kontrolišeš.
Još bolji dokaz cele priče je situacija u kojoj sam toliko bila povređena i
toliko razočarana i u sebe i u svet oko sebe da sam osetila neverovatan i težak
fizički bol u grudima. Toliko težak da nisam mogla da dišem, disala sam onoliko
koliko mi je bol dozvoljavao. Onda sam shvatila da ni sve rečenice ovog sveta a
ima ih mudrih, ni svi tekstovi, ni svi motivacioni govornici ne mogu da se mere
niti mogu da reše ono što sam samo ja mogla, a to je da svesno donesem odluku
da se bolje osećam. I znate šta sam uradila, ništa. Pustila sam da me još više
boli shvatajući isto tako da je lako meditirati i lako verovati kada vidiš,
teško je meditirati kada si neraspoložen, teško je verovati kada ne vidiš,
teško je da kreiraš realnost kada ne znaš ni sam koju realnost živiš.
Znanje će vam dati svest, a svesno donošenje odluka, mudrost. Ne postoji
ništa svesnije od spoznaje da ste povređeni. Ništa hrabrije od priznanja da ste
slabi i ništa uzvišenije od sposobnosti da birate put kojim ćete ići.
Mesto plaćanja karte u busu mogu da kažem ovu rečenicu, možda me i puste da
se vozim džabe...
Нема коментара:
Постави коментар