Bila sam osnovna škola. Čas ispitivanja. Istorija. Dobila sam
četvorku, jer nisam znala tačan broj žrtava u ratu. Ljutila sam se. Zašto zbog
toga četvorka? Pa to je samo broj. A onda je nastavnik istorije objasnio da to
nije i ne može biti samo broj, to su nečija deca, nečiji otac i majka, baba i
deda, ljudi koji su imali nade i snove, očekivanja i želje. Ne, to ne može biti
samo broj. I onda sam zastala. Kada je to rekao, istog trenutka, to je postao
princip u mom životu. To objašnjenje pamtim i dan danas. Posle toliko
pacijenata, kriminalaca i đaka, kada svako od njih postane tek samo broj, taj
što umire ili se rađa, odlazi ili izlazi iz zatvora, završava ili počinje
školovanje je nečija ljubav, nečiji otkucaj srca, nečija slika na zidu. I uvek
će biti taj jaz između broja i značenja, između imena i identiteta. Počnite od
sebe, za nekoga ste samo ime, za sebe ste posebna planeta, imate svoju klimu.
Čak i vetar duva drugačije kod mene i kod tebe. A deluje da se razlikujemo samo
po imenu...
I tako, ljudi odlaze i dolaze. Jedan sunčan dan je nečija sahrana. I vi dok
gledate to sunce koje prelazi preko lica osobe koju vidite poslednji put,
nekome obasjava tek rođenu ćerkicu ili prelazi preko venčanice udate devojke
koja ne može da zamisli radosniji trenutak. I morate se zapitati, nije li
život čudan i veličanstven u svim svojim oblicima. Nečija suza sadrži hiljadu
misli. A vi samo suze vidite.
Kao mali smo povezani sa prirodom, nemamo potrebu da joj dajemo značenje.
Kako rastemo tako se gradimo i branimo od vetra, od sunca, od kiše. Gradimo
kuću u kojoj živimo. Gradimo krov nad glavom kojem dajemo značenje, gradimo i
sobe tako da možemo da se volimo između zidova. Odjednom ljubav postane
privatnost. Odjednom je vratima potreban ključ. Odjednom život gledamo kroz
prozor.
I desi se sasvim neočekivano da neki ljudi naprosto odu u nepoznatom za nas,
ili ovozemaljskom ili onozemaljskom pravcu, dok mi začuđeno, pomalo u strahu i
dalje stojimo iza zaključanih vrata sa uključenim svetlom. Naš svesni um i dalje
čeka da se osoba vrati sa puta, dok joj nudimo krevet i večeru. Međutim, zidovi
sobe krenu da se urušavaju. Na zidu se pojave rupe. Velike rupe. Vidite da
ključ više ne pomaže. I živite tako neko vreme. Ali na tim mestima mnogo jače
osetite vetar, sunce, sneg i kišu i sve ostalo. Naviknete se. Onda nakon
vremena opet rupa. I opet. I opet. Dok na kraju ne ostanete vi i taj ključ koji
vam nikada nije ni služio. Budete prozirni poput suze i laki poput misli, a da
ih više nemate. Život je čudo, zaista je čudo. Shvatite to tek kada se ohladi.
Нема коментара:
Постави коментар